Potreba za pomoći je sramota, to je slabost. Tako smo naučili, nismo imali podršku, sve možemo sami. Snađi se. To je nekako naša kulturološka lekcija. Ako se sami ne možemo popraviti, onda smo negdje zakazali. Ako tražimo podršku od drugoga, onda smo izgubili nešto od sebe. To je moja bitka i sve ću sam riješiti, pa to je tako, tako se mora. To vas može učiniti energičnima ali i ispcrpljenima, pritisak je jako gust i težak, da je i drugima teško gledati vas kako se mučite, ali uvijek potiho odgovarate, ne treba mi pomoć ni podrška " Dobro sam". Kao da je traženje pomoći i podrške neuspijeh ili izaziva strah, da će netko drugi otkriti težinu koju nosite.
Često pratim svog sina. Gotovo uvijek traži pomoć i podršku kad mu je teško. Sve bez zadrške i srama. Moj desetogodišnjak ne posustaje kada me treba. Zašto je onda nama tako komplicirano? Zašto smo postali sami za sebe, individualisti? Nije samo postalo tužno, nije čak ni samo izgubljena poanta odnosa, već je postalo destruktivno...
Nismo stvoreni da živimo sami. Ranjivost nije NEUSPIJEH. Borba protiv istine dovodi do izgaranja i usamljenosti u osjećajima jer nitko drugi nije bio uključen u vaše procese.
Često izazivam klijente, pa i sebe da počnemo govoriti da su nam pomoć i podrška potrebni, da ju prihvatimo. Bez obzira koliko veliki ili mali problemi bili ili teškoće s kojima se sada nosite. Prihvatite sa zahvalnošću. Pomoć i podrška smatraju se oblicima ljubavi koje treba dati i prihvatiti, a ne izjavama srama i neuspijeha.
Vrijedni ste nečije energije, nečijeg vremena. Vrijedni ste da prihvatite pomoć i podršku. Vrijedni ste da se osjećate sigurno i prihvaćeno baš takvi kakvi jeste.
